Liberté, Égalité, Fraternité

Početna stranica > Kolumne > Jasenka Cico > Je’em mu patka i pas mi ima naciju

Je’em mu patka i pas mi ima naciju

cetvrtak 4 februar 2016, Jasenka Cico   Partagez sur FacebookTwittez cette information

Bježim od nacije kao đavo od batine, ali ne daa se. Danas na TV emisija o hrvatskim rasama pasa, barak, spominjan kao segundijski gonič, još iz doba Kelta, preteča svih lovačkih pasa Evrope, ili tako nešto, zatim dalmatinski pas, kojeg su od odličnog lovačkog psa degenerisali u kućnog ljubimca, te zaslugom Disneyevog filma 101 dalmatinac (op. J.C.), tu rasu izložili pomoru, nabavljajući ga djeci, a to nikako nije pas za djecu, kao ni većina lovačkih pasa, te su ih hiljade završili na ulicama Svijeta ... i na kraju istarski gonič, koji je nepravično nazvan samo istarskim, jer je on hrvatski pas, cijele teritorije Hrvatske, Bosne i nešto malo Slovenije. Ima dva varijeteta, kratkodlaki i oštrodlaki.

JPEG - 340.9 kb
Floki, jalijaš sa Ali-pašinog polja

Taj oštrodlaki, isti moj Floki, jalijaš, uličar sa Ali-pašinog polja. A mi mislili rasa DODŽ, domaća obična džukela. Raspričao se voditelj emisije i kinolozi, kako se standardiziraju pasmine, kako su u tome najbolji Englezi, koji su ogroman broj pasmina, naročito egzotičnih, registrirali, standardizirali, brinuli se o čistoći rase, ali pošteno uvažili njihovo porijeklo: sijamska i perzijska mačka, pas pekinezer, ši-cu, afganistanski hrt i td. A moj Floki ispade HRVATSKI PAS.

Malo je reći da sam se osjećala poraženo kao već jedanputa. To je bilo kadame je pozvala Njemica, Kristl, gostujuća docentica na našem Fakultetu, da idemo na Crepoljsko. Ja ustrašena od mina, nisam imala pojma da iko planinari, a srce mi ostalo na planinama od prije rata i vuče me. Kaže meni Kristl da je sastanak ispred Zemaljskog muzeja gdje će doći UNPROFOR-ov kombi, koji nas vozi do Sedrenika, a onda se ide pješke, preko Skakavca do Crepoljskog.

Ja po običaju kasnim, trčim bezglavo, nigdje nikoga na trgu ispred Muzeja, ali okreće se jedan kombi iz koga sa svakog prozora viri nečija gornja polovica trupa ili glava i svi viču: “Saša, Saša”, što je moj nadimak. Ja uđem u sporo vozeći auto (bezobraznik nije htio da se zaustavi), svi sretni i nasmijani me gledaju, ja sretna što sam upala i kažem: “Ma da vas nisam stigla, ja bih otišla u planinarsko društvo Bjelašnica da pitam kako vas stići!”, pokazujući na istok prema Čaršiji. A cijelo društvo oko mene se uozbilji i rekoše u višeglasju: “Aaa nismo mi tooo društvo.” Ja se okrenuh stojeći prema najglasnijemu i, kako jesam brza na jeziku, rekoh: “Nemojte mi reći da imate naciju?” Nakon duže tišine i ponude da sjednem, objasne mi da je to hrvatska ili Napretkova Bjelašnica, a na Baš-čaršiji je valjda muslimanska, bošnjačka ili čija već Bjelašnica. “Ali mi smo svi miješani, neka te to ne sekira, ja sam Aziz, ona je Nermina, ona Albina, Ovo je Kristina ...” a ja sjedoh i blenuh kroz prozor sve do dućana na uglu na Sedreniku, odakle se ide pješke na to multinacionalno planinarenje.

Pokojna mati mi je rođena Hrvatica, ali nije puno voljela Hrvate, koliko je voljela Bosance. Stalno je govorila da je to najbolji narod na Svijetu, a Hrvate je doslovno zamrzila kada je HVO srušio most u Mostaru, valjda od stida što su to “njeni”. Hladila sam svoju mamu Slavonku: “Daj mama, nema to veze, pa nisu ni svi Bosanci dobri ljudi, kao što ni svi Hrvati nisu loši ljudi, čovjek, k’o čovjek”, jer mene nacije nikada nisu zanimale. Ali pogodilo je i nas, prvo Srbi, pa onda Hrvati. Izdaja sa svih strana. Dugo nismo htjeli uzeti ni putovnice, nazivajući ih guzovnice, sve zbog mame, a onda kad mi je sinovima prijetila vojska, bome odoh ja po gu... pardon putovnice, neću ih vrijeđati, valjale su mi kao malo šta.

Ali eto bježeći od nacije, sve su mi obilježili nacijom, pa i psa.

Ali to što je moj Floki ’Rvat nije ništa u odnosu na mačka Micka koji je imao vjeru. Teta Enisa, komšinica moje babe Fate imala je sina gastarjbartera u Njemačkoj. Došao on jednom i ostavio nekoliko konzervi kad je otišao, a Enisa u strahu da su konzerve svinjske, otvori jednu i dade mačku. Mačak onjušio, okrenuo se i otišao, a Enisa sva obasjana zapjeva: “O šućur Allahu, i moj Micko musliman!”

Izvor : http://jasenkacico.blogspot.ba


Jasenka Cico, rođena u Sarajevu 1. 6. 1957, diplomirala i magistrirala na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu, studirala doktorski studij u Ljubljani na Fakulteti za arhitekturo. Radila kao asistent i viši asistent na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu, na Katedri za historiju i teoriju arhitekturi, na obnovi nekih cjelina na Baš-čaršiji, te 25 godina kao novinar na televiziji i u dnevnim novinama i časopisu BH DANI. Danas slobodni novinar i slobodni arhitekt.

Vaša poruka ili komentar?

pre-moderation

Ovaj forum je vlasništvo urednika: vaš prijedlog će biti postavljen tek nakon što je ovjeren od strane administratora.

Ko ste? (optionnel)
Votre message
  • Ce formulaire accepte les raccourcis SPIP [->url] {{gras}} {italique} <quote> <code> et le code HTML <q> <del> <ins>. Pour créer des paragraphes, laissez simplement des lignes vides.

Ažurirano 23/11/2017 Newsletter Français